ISTRAŽIVANJA PRAPOVIJESNIH KULTURA U ISTRI
Autor: Ivan Rudelić
Sažetak
Vremenski period našeg povijesnog, kulturnog i zdravstveno-medicinskog istraživanja na istarskom poluotoku kretao se zapravo, u užem smislu riječi, od srednjobrončanog doba, pa sve do prvog stoljeća pr. Kr. odnosno do rimskog osvajanja Istre i pacifikacije histarskog stanovništva i njegovog nestanka s povijesne scene.
U tom se razdoblju, ali i prije toga, odvijala kultura istarskog naroda na tom području poluotoka i to onog autohtonog brončanodobnog etnika koji se, prema našem saznanju, nije mijenjao od Neolitika i koji je, pretpostavljamo, pripadao etnički "Protoliburnijskom" svijetu, i onog drugog nadošlog kod takozvane "Prve" seobe naroda Europe i Bliskog Istoka, kojega mi danas ovdje poznamo pod imenom Histri (Istri) i koji je, u biti, dao i ime ovoj pokrajini.
Međutim, prema zadanom projektu, u glavnim je crtama prikazana i prapovijest mnogih drugih starih naroda koji su obitavali područje Male Azije, Europe i njima bliskih zemalja, kako bi mnoga tumačenja bila jasnija i kako bi i mnogi drugi kulturni međuutjecaji naroda mogli biti razumljiviji i logični. Zato su prikazani evolutivni dosezi razvitka kulture i civilizacije mnogih naroda, koji su se javljali u povijesti i nestajali s povijesne scene, ali su svi oni ostavljali nama u naslijeđe, svaki ponešto, od svoje kulture, zapravo to su nešto oni utisnuli i u naš genetski zapis, o čemu mi danas zaista malo ili nimalo ne razmišljamo.
U svom smo uratku nastojali dati jedan određeni presjek iskustava, razmišljanja, ali i društvenih običaja, umjetnosti, religije i štovanja, zdravstvenog iskustava, pouka i medicinskih propisa ljudi iz vremena Paleolitika, Neolitika, Brončanog doba i kasnije na jednoj razumljivoj znanstveno-kulturnoj skali.
Osobito smo se, i namjerno, pozabavili s razmatranjem o izumu pisma kao najvažnijem sredstvu za promidžbu kulture, zdravstvene kulture i civilizacije uopće, do kojeg je čovječastvo došlo mnogo teže nego li do svih drugih civilizacijskih dostignuća.
I Protoliburni (kako je nazvan etnikum prije dolaza Histra) i Histri (Istri) imali su svakako svoj jezik, jer su samo na taj način mogli komunicirati i sporazumijevati se u svom društvu, ali mi te jezike, kao i mnoge druge iz tog vremenskog perioda, ne poznamo.
Pitanje je pismo? Za Protoliburne je više nego vjerojatno da nisu imali svoje pismo, ali to ne možemo reći i za Istre, iako dosad mnogi pisci, koji su o njima pisali, ne samo da su ih svrstavali u Ilire, nego i u barbare. Nasuprot tome oni su ipak bili posebni etnik i njihov je, barem kulturniji svijet, poznavao odnosno mogao je posjedovati i pismo. No, što se tiče pisma, koliko je nama poznato, i Rimljani i mnogi suvremeni povjesničari bili su pod dojmom i uvjerenjem da Histri nisu poznavali pismo i zbog toga su ih svrstavali u barbare. Stvarnost je zaista drugačija, a mi smo nastojali poduprijeti jedno takvo mišljenje, iako ono zacijelo nije baš definitivno, odnosno ono traži još daljnje znanstvene potvrde.
Naime, poznato je da su Etruščani (Etrurci) donijeli u Europu svoje pismo, što smo u ovom našem radu podosta naglašavali. Njihovi susjedi Piceni i Veneti (koji su bili ilirskog podrijetla) imali su svoje pismo (izmijenjeno etrursko), a i Etruščani i Veneti su bili u bliskim trgovačkim i kulturnim relacijama s Histrima, pa nije nemoguće, nego je dapače vrlo vjerojatno, da su se i Histri koristili ovim ljudskim izumom prijenosa informacija, koji im je bio na dohvat ruke. Pored toga, donosimo također slova utisnuta na kamenim blokovima kao i žara sa slovnim znacima, koja nisu baš jasno razumljiva i koja traže daljnje razmatranje mjerodavnih jezičnih stručnjaka.
Nadamo se da će ovo naše zasad još neriješeno pitanje, biti skromni doprinos o "histarskom" pismu i biti poticaj znanstvenicima, koji se profesionalno s time bave, da o tome daju čvršći dokaz kako Histri nisu bili barbari odnosno nepismeni.
Ne ulazeći u pitanje etnikuma za vrijeme Neolitika ili i ranije, pretpostavljamo da je na području Istre brončanodobno autohtono stanovništvo bilo ono isto iz daleke prošlosti, koje je dočekalo navalu Histra koncem 13. ili početkom 12. stoljeća pr. Kr., a ovi su tad donijeli na istarsko područje kulturu žarnih polja. Etnik koji je obitavao cijelu Istru, možda i šire, a ne samo do rijeke Raše, odlikovao se u Brončano doba, u svojoj kulturi, inhumacijom pokojnika u zgrčenom položaju tijela, i gradio velike zidane i skupne grobnice, ukrašenih i ravnih kamenih ploča (Nezakcij, Gradina iznad Lima, Vrčin i drugdje). Pored spomenutih ploča, taj je "Protoliburnijski" svijet ostavio brojne (doduše danas oštećene i polomljene) likovne kamene spomenike i druge značajne relikvije. Od likovnih kamenih spomenika, jedinstven po svojoj umjetničkoj ljepoti i po medicinskom i duhovnom značenju odlikuje se Nezakcijski konjanik ili Majka s djetetom, Božica plodnosti, Žena koja rađa ili najnovije Geneza čovjeka.
U svom smo uratku nastojali dati presjek iskustava, razmišljanja, društvenih običaja, umjetnosti, religije i štovanja raznih naroda u prošlosti.
Jedinstvena skulptura Majke s djetetom ili Geneza čovjeka zaista predstavlja osobiti plastični spomenik koji se može opisivati s mnogih aspekata (Slika 28). Zapravo, nema ni jednog znanstvenog ili stručnog uratka u kojem se spominju spomenici iz Vizača a da se ne spomene ili donosi ovaj kameni spomenik, o čumu se još uvijek može raspravljati s pozicije različitih pogleda i razmišljanja. Upravo ovaj spomenik - Majka s djetetom - i njena ukupna kompozicija - zaokupila je na poseban način našu pozornost, ne samo s umjetničke i duhovne strane, nego i sa stajališta zdravstva, medicine, anatomije i porodništva, što se može uočiti u opisima predstavljenih rasprava u tekstu. Možda je i s ovog stajališta trebalo stvarno o tome još nešto napisati, jer dosad s te pozicije nije baš bilo mnogo govora.
To je i bio razlog da se prihvatimo toga posla, doduše i zamoljeni s nekoliko strana. Ovakav spomenik i slični, koji su još više polomljeni (dolaskom Histra), ne mogu se, barem zasad, pronaći u tolikom broju na drugim mjestima izvan Istre, pa zato mislimo vrijednim da se još uvijek o tome govori odnosno piše, premda su slično činili i drugi autori u različitoj mjeri, zavisno o njihovoj umjetničkoj procjeni spomenika i o procjeni njegovog simbolizma, o čemu se opširno razmatra u tekstu ovoga uratka.
Naime, nezakcijski se spomenici ne mogu više nikako gledati samo "arhaičnim" očima, kako se to uglavnom činilo promatrajući različite božice-majke iz Paleolitika ili venere iz Neolitika, jer su oni nastali kronološki u drugom povijesnom vremenu, a ovi su lokalni istarski spomenici kudikamo stilistički, koncepcijski i izražajno zaista posebniji i drugačjiji i treba ih promatrati suvremenije s gledišta biologije i zdravstva (anatomije, medicine). Zbog toga smo nastojali u ovaj uradak uklopiti neke postulate medicine, osobito one koji se odnose na znanost i umijeće porodništva u uvjerenju da su ovi bili i određeni putokaz kod stilizitranja nezakcijskih spomenika. Pri razmatranju, inače, ukupne vrijednosti spomenika isticale su se svakako i koncepcije religioznosti i simbolizma, što sadrže zapravo sva umjetnička djela svih čovjekovih razdoblja.
Istarski su stanovnici svih etničkih skupina štovali svoje pokojnike, pa je posebno mjesto zauzimao kult zagrobnog života i s time u svezi njegovane su nekropole i posebna je briga bila higijena sahranjivanja mrtvaca bilo sustavom inhumacije bilo incineracije.
Pored higijene naselja, valja istaknuti i higijenu prehrane koja je njegovana na području istarskog poluotoka u pretpovijesti, ali i u antiki, što saznajemo iz arheoloških relikvija i iz opisa antičkih kroničara. Upravo, prema našem sudu, da bismo olakšali razumijevanje proteklih povijesnih zbivanja, naveli smo originalne tekstove grčkih i rimskih klasika (s prijevodima), u onoj mjeri koliko smo smatrali dostatnim, računajući da to predstavlja opravdanu širinu u shvaćanju prošlosti i da bez toga ovaj uradak ne bi bio kompletan. Duhovnost i kultura imale su čvrstog temelja u običajima nezakcijskih žitelja, zahvaljujući položaju naselja, povezanosti s egejskom, helenskom i drugim kulturama toga doba. Izvrsno poznavalje anatomija i topografije ljudskog tijela potvrdili su na djelu nezakcijski umjetnici kod modeliranja kamenih spomenika velike svjetske vrijednosti.
Medicina, osobito kirurgija (ranarstvo) bakrenog i željeznog doba zabilježile su dobre rezultate i kod operacijskih zahvata koji su vršeni u gradinskim naseljima na živim bolesnicima. Pretpostavljamo da zarazne bolesti u brončano-željeznom dobu nisu bile osobiti problem u naseljima, kao što je bio u antiki i srednjem vijeku.
Kod iskopavanja na Makadanskom brdu, na primjer, naglo iseljavanje puka nije potvrdilo uvjerljive motive da je ono nasatupilo zbog bolesti (epidemija) nego najvjerojatnije radi ratnih nemira (dolazak Histra). S razlogom preptostavljamo da je prehrana ljudi u to doba sadržavala sve one prirodne elemente hrane koji su omogućavali dobro zdravlje (meso domaćih i divljih životinja, ribe, školjkaši, maslinovo ulje, žitarice, divlje i kultivirano voće i povrće). Izgradnja kamenih spremišta za pitku vodu, potoci i njihovo održavanje, izgradnja nekih objekata za osobnu higijenu i dispoziciju otpadnih voda, pojedinosti su i skupnosti koje se mogu pronaći u arheološkim reliktima gradinskih i protourbanih naselja.
Konačno i zaključno, većinu posla u svezi zadanog projekta nastojali smo uraditi opširno, a pojedine misli iz ovoga uratka smo namjerno i opetovano naglašavali u izloženom tekstu u uvjerenju da smo tako pridonijeli nešto universalnom znanju, te da bi ovaj naš istraživački napor mogao biti poticajan za daljnja istraživanja, za medicinsku povijesnu heuristiku.
