Mornarička bolnica u Puli

Autor: Ivan Rudelić

U povijesnu zgradu bivše Mornaričke bolnice (Marinenspital) u Puli smješteni su, koncem mjeseca kolovoza 2000. godine, neki odjeli Opće bolnice Pula i time se ispunilo ono osam godina dugo iščekivano preseljenje tih odjela, odnosno nastupila je ona prijeko potrebna i često puta najavljivana revitalizacija tog znamenitog medicinskog spomenika . U želji i namjeri da se ovaj događaj obilježi i dade jedna određna cjelovitija slika prilika koje su prethodile i koje su uvjetovale izgradnju Mornaričke bolnice daleke 1861. godine, potrebno je ponajprije prisjetiti se nekih od mnogih događaja iz posljedne dvije stotine godina, ili i više, koji su vladali u Istri, ali i na širem geografskom području, u političkom i društvenom pogledu, u bitno drugačijim okolnostima. Jer, da bi se dobila koliko toliko pravilna slika prilika minulog vremena, valja se vratiti čak u povijest proteklog tisućljeća, u vrijeme kad je Venecija (Venezia, Mletci, Venedig, Venice) razvijala svoju moć, državnost, trgovinu, osobito brodogradnju, ali ne samo ona nego i druge države, u prvom redu Austrija, na ovom istarskom relativno malom ali geopolitički vrlo važnom prostoru.

Zdravstvene i medicinske brige pratile su vazda društvena zbivanja, jer su one bile, na svoj način u različitim povijesnim vremenima, samo na usluzi ljudima prema njihovim potrebama i prema objektivnim mogućnostima. Naša je pak dužnost da povremeno evociramo neke značajne događaje, ne samo da bi ljudi doživjeli prošlost i kako ne bi ti događaji pali u zaborav, nego kako bi dali određeni poticaj našem mlađem naraštaju za njegovo potencijalno uspješnije društveno djelovanje.

Formalno otvorenje povijesne bolnice dogodilo se 30. kolovoza 2000.godine. No, 31. kolovoza 2000.godine, među uzvanicima bila je nazočna i ministrica zdravstva Republike Hrvatske, prof. dr. Ana Stavljević-Rukavina koja je, među ostalim, rekla: "...da će ovakva bolnica, osim boljih smještanih uvjeta, omogućiti daleko kvalitetniju i funkcionalniju zdravstvenu skrb, jer je adaptirana na način koji se potpuno uklapa u reformu bolničkog zdravstvenog sustava…"

MLETAČKO RAZDOBLJE

Na sjeverozapadnoj obali Jadranskog mora razvio se grad i luka Venezia čiji je postanak povezan s provalama barbara (?) na to područje (seoba naroda) između petog i sedmoga stoljeća. Grad je dobio ime po nazivu starog ilirskog plemena Veneta koji su obitavali u tom dijelu današnje sjevero-istočne Italije za vrijeme brončano-željeznog doba.

Razmišljajući o burnoj povijesti Venecije (Mletaka) neminovno nam se pruža vizija o naselju na laguni, o gradu i prometnoj luci, o dr&žavi, o Republici Sv. Marka (Serenissima), o osvajačkim usponima i administrativnim strogim propisima, ali i o padovima, te o gradu koji i dalje privlači sa svojom urbanističkom ljepotom i bogatom arhivskom i inom kulturom.

Padom Zapadnog rimskog carstva (476) u Istru dolazi bizantinska vlast sa središtem u Ravenni. Franci su potom 788. godine pobjedom u sukobu protiv Bizanta osvojili Istru i tad natupa novo razdoblje: municipalni sustav ustupio je društveno mjesto feudalnomu, jer su gradovi sve više gubili moć upravljanja na nekdašnjim agerima (plodna polja), a Istrom je upravljao predstavnik franačke vlasti prema franačkim feudalnim zakonima i pomalo naseljavao Hrvate - Slavene.

Poslije bizantinske i franačke moći, međutim, Istra je izdvojena iz italskog kraljevstva i pripojena je 952. godine vojvodini (banovini) Bavarskoj i potom se godine 976. Istra pripaja novoutemeljenoj vojvodini Koruškoj, a to sve dakako predstavlja jačnje njemačkog utjecaja na ovom području. Njemački car Henrik III, u nastojanju da oslabi vlast koruških vojvoda utemeljuje samostalno istarsko područje - Marku - koja potom postaje feudom raznih velikaških obitelji kao što su Weimar-Orlamuende (1040- 1070, 1090-1102), Eppenstein (1076, 1078), oglejskih patrijarha (1077), Sponheim (1112-1173), Andechs-Merania (1173-1208), a Markgrof Urlich je godine 1160. pripojio sebi i istočni dio Istre.

Majnrard od Schwarzenburga zagosporadio je nad biskupskim područjem u srednjoj Istri u drugojj polovini dvanaestog stoljeća i time je utemeljio Pazinsku knežiju (Graftschaft Mitterburg).

Venecija je svoja prodiranja u Istru započela kao zaštitnica primorskih gradova protiv volje oglejskih feudalaca koji su postali, na temelju povlastica početkom 13. stoljeća, potpuni gospodari Istre. Patrijarsi su bezuspješno pokušali istisnuti Veneciju iz Istre ratnim sukobima. Mirom u Trevisu godine 1291.Venecija je zadržala svoje stečevine u Istri, a potom 1307. godine prisilila je također patrijarha na odustajanje od svojih prava na izgubljene istarske gradove. Kod ponovljenog pokušaja patrijarha da uspostavi ponovno svoju svjetovnu vlast u Istri on je pristupio jakoj antimletačkoj koaliciji - Genova, Padova i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik, ali je mirom u Torinu 1381. godine potvrđeno teritorijalno predratno stanje u prilog Veneciji. Patrijarh u sukobu s Venecijom nije uspio zadržati svoju vlast niti kao saveznik hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda I. Taj je poraz pak označio konačno kraj svjetovne dominacije oglejskih patrijarha u Istri.

Srednjovjekovna moćna obitelj Sergijevaca bila je dobila od oglejskog patrijarha u feud Pulu - Castrum Polae, pa je uslijed toga dobila obiteljski naziv Castropola (de Castropola). Daljnjim venecijanskim osvajanjem Istre, međutim, Pula se nije mogla više opirati nadmoćnim Mletcima, te je potpisala predaju 1331. godine, a time je prestala i vlast Sergijevaca nad područjem Pule. Među potpisnicima tog dokumenta o miru nalazio se i pulski liječnik Bonifacius i trojica ranarnika - Andreas, Dominicus i Joannes.

Siromaštvo, epidemijske bolesti, ratni sukobi, te pad populacije na poluotoku uvjetovali su potrebu sustavne kolonizacije "mletačke" Istre, započetu još u XV stoljeću i nastavljenu sljedećih sto i više godina. Naziv "Pazinska knežija", "Pazinska grofovija" ušao je po prvi put administrativnu uporabu poslije godine 1474. zbog toga, jer je Istarska grofovija, temeljem ugovora o nasljedstvu s knezom Albrecht-om IV iz 1366. godine, prešla tad u vlast Habsburgovaca koji su, potom, postupno, ugovorima o nasljeđivanju, širili svoje posjede i na ovom području. Tako je susjedstvo Republike Sv. Marka i Austrije potrajalo sve do konca osamnaestog stoljeća popračeno, doduše, međusobnim sukobima i ratnim okršajima, a to je najviše štetilo hrvatskom i slovenskom narodu.

Poslije pada Venecije (1797) u Istri se mijenjanju vlasti - austrijska (do 1805), francuska (1805- 1813), te austrijska (1813-1918), ali su dugo ostala određena obilježja medijevalnih kriza u društvenim odnosima, u proizvodnji, kao i usporeni demografski rast i siromaštvo. Kao nova teritorijalna jedinica - Istarski je okrug od 1825. godine obuhvaćao pored poluotoka još i Kvarnerske otoke. Kod popisa stanovništva 1846. godine u Okrugu je zabilježeno 134.455 Hrvata, 60.040 Talijana, 31.995 Slovenaca, 1.555 "Ćiribiraca" i 40 Židova (M.Bertoša, 1994). U gradovima je bila dominantna talijanska kultura, ali je u Istri, po prostranstvu, prevladava ona ruralna (pučka) autohtona hrvatska (slovenska) kultura koja je imala čvrste narodne korjenove. Događali su se i prelazi iz jednog u drugi kulturni krug. Seljaci bi se talijanizirali u urbanim sredinama, a Talijani (Krnjeli) su se kroatizirali u ruralnim sredinama. Međutim, naglašeni (i krivi) pojam akulturacije vodio je namjernoj asimilaciji hrvatskog puka. Mislim da bi se pojam kulture, u biti, mogao definirati kao skup naučenih oblika vladanja, odnosno da se kultura sastoji od ukupne prenesene etničke društvene mudrosti. Stoga nečija pretenzija u pružanju naglašene akulturacije ima u sebi nešto megalomansko što upućuje na nepoštivanje tuđe postojeće stvarne kulture.

Ukidanjem feudalnih odnosa u društvu (1848) dolazi do buđenja nacionalne svijesti kod istarskih Talijana, ali i do sličnog ponašanja u Hrvata u Istri. Poslije pada Bachovog apsolutizma u Markgrofiji Istre, u Saboru i vladi u Poreču, javlja se u Hrvata naglašeno buđenje nacionalnog osjećaja.

BRODOGRADNJA

Pored uspješne trgovine, brodogradnja se u Veneciji smatrala veoma unosnom privredom, koja je nastala zapravo još na temeljima kasnoantičkih radnih iskustava i potom je ona jačala pod bizanskim i islamskim utjecajima i na temelju suparništva sa zapadnim državama .

Državni venecijanski je arsenal gradio ratne brodove i trgovačke lađe velike nosivosti, a privatni brodograditelji (škverovi), koji su se nalazili duž gradskih kanala i po otocima u laguni, proizvodili su brodove manjih dimenzija uglavom za prijevoz ljudi i robe uzduž jadranskih obala. Državni arsenal međutim postaje snažno središte logističkog karaktera u širenju pomorske moći i carevanja Republike Sv. Marka na Sredozemlju i na Levantu.

Još godine 1405. Venecija osvaja Padovu koja je tad u toj regiji bila jedini grad koji je posjedovao sveučilište, pa je normalno da se tamo tijekom stoljeća dobivalo visoko obrazovanje intelektualaca ne samo iz tog područja ili i iz zapadne Istre, nego i iz šireg hrvatsko-dalmatinskog područja.

Možemo spomenuti nekoliko ljudi koji su u Padovi polučili akademske stupnjeve u medicini i u drugim znanostima, ali su također mnogi kulturni i znanstveni djelatnici iz hrvatskih krajeva pružali svoje znanje Veneciji, Padovi i šire. Tako Dalmatinac-Dubrovčanin Dominik Zlatarić je imao čast vršiti dužnost rektora za umjetnike u Padovi (1580). U Padovi je dobio godine 1784. diplomu (laureu) iz filozofije i medicine Andrea Foscolo, nazvan Splićaninom. Njegov je sin Ugo Foscolo (Zakinthos 1778 - Engkeska 1827) započeo školovanje u Splitu, te nastavio u Veneciji i kao pisac i pjesnik napisao poznato djelo "I Sepolcri" (1807), te "Ultime lettere di Iacopo Ortis" (1798) i drugo. Ugova je majka bila zapravo Grkinja, a otac se smatrao Venecijancem. I danas ima Hrvata koji nose prezime Foskolo (na Pelješcu, u Opuzenu). Isto je tako medicinski studij završio u Padovi Zadranin Simon Stratico, koji je rođen u Zadru, u obitelji Schiavoni koja je ovamo dospijela iz Krete: bio je đak Giovanni-ja Batiste Morgagni i postao je potom u Padovi docent medicine ("ad Institutiones medicas"). Zatim Julije Bajamonti (Split), povjesničar, liječnik, teatrolog, kompozitor, diplomirao je u Padovi (1772). Među ostalim profesorima koji su djelovali na teritoriju tanašnje Republike Venecije spadaju i: Robert de Visiani iz Šibenika medicinar i botaničar (1835), napisao je "Flora Dalmatica"; Rudolf Lamprecht iz Zagreba, koje je diplomirao u Beču kirurgiju i porodništvo, te je bio profesor u Trstu u Školi za primalje, pa potom u Padovi kao professor na Klinici za ginekologiju i obstetriciju 9 (njegova je majka službova kao primalja u Karlovcu); zatim su Michele Carlo Frari iz Splita i Rafael Molin iz Zadra kao i Giampaolo Valković s Visa djelovali na području Venecije (Premuda, L. - loco citato 8). Nadalje, Jakob Franjo Koludrović, bio je primarius u Veneciji; međutim Nikola Pinelli djelovao je kao liječnik u Makarskoj, u Kotoru, u Budvi i u Dubrovniku (vršio je i dužnost protomedika za Dalmaciju); potom je Riječanin Antun Felice Giačich, poznat po publikacijama o bolesti " Morbus Škrljevo"; ali i Luigi Adami10 iz Velog Lošinja istakao se je u liječničkoj struci (1831.) primjenivši antimarijsko liječenje putem endovenske aplikacije otopine kininovog sulfata (dakle kininizacija). To su samo neki primjeri istaknute suradnje Hrvatske s Republikom Venecijom.

AUSTRIJSKO DOBA

Podsjetimo se da je ovo ono doba kad je na austrijsko prijestolje došao car Josip II (1741 - 1790), stariji sin carice Marije Tereze, koji se pokazao veoma dinamičnim u racionalističko- prosvjetiteljskom pogledu. Josip II je godine 1785. ukinuo kmetstvo ("emancipacija kmetova"). Beč je tad postao renomirani edukativni centar. U Beču je izgrađena znamenita bolnica "Allgemeines Krankenhaus" koja je mogla primiti oko 3000 bolesnika. Studij medicine produžuje se od 4 na 5 godina, a u medicini pojavljuje se pojam post-diplomske edukacije medicinara, koji je danas široko udomaćen svuda u svijetu kao "postgraduate education". U drugojj polovini XIX stoljeća hrvatski su studenti, međutim, polazili akademske studije pretežno u Beču.

Kad se potom na poličku scenu pojavljuju Napoleonovi ratni pohodi po sjevernoj Italiji, francuska su osvajanja označila kraj Mletačke Republike. Posljednji dužd Lodovico Manin abdicirao je u svibnju mjesecu l797. godine. Poslije toga, mirom u Campoformio-ju, iste su godine mletački posjedi u Albaniji i Jonski otoci pripali Francuskoj, a Austriji grad Venecija i veći dio njene oblasti, te Istra, Kvarneski otoci, takozvana "mletačka" Dalmacija kao i Boka Kotorska. Međutim Požunskim (Bratislavskim) mirom 1805. godine dolazi do teritorijalnih promjena i spomenuti austrijski posjedi prepušteni su tad Francuskoj. Godine 1813. dolazi ponovno do političko-teritorijalnog obrata, jer, po odredbama Berlinskog kongresa, Austriji je vraćen teritorij koji je bio ranije predan Francuskoj. To je ono razdoblje kad se u Italiji javljaju politički pokreti ujedinjenja Italije (Risorgimento) u koje se bila uključena i Venecija. U ožujku 1848. godine u Veneciji je izbio protuaustrijski ustanak te je bila proglašena Nezavisna Republika Venecija, na čelu koje došao je Daniele Manin. Međutim već sljedeće godine (1849) Austrija je uspostavila u Veneciji ponovno svoju vlast koju je održavala sve do 1866. godine, a nakon toga područje je Venecije pripojeno Kraljevstvu Italije. Pedesetih godina XIX stoljeća Pula je postala glavna luka Monarhije, a 1876. godine izgrađena je željeznička pruga koja je povezivala Pulu s Bečom; proradio je arsenal i brodogradilište, razvijala se popratna industrija i radionice. Ovo je razdoblje bilo doba velikih političkih promjena, doba znanosti i nacionalnmih preporoda, kad se počinje izrazitije očitavati etnička svijest i talijanskog i hrvatskog stanovništva Istre. Utemeljena je u Pazinu (1899) hrvatska gimnazija. U Puli je otvorena njemačka gimnazija u sklopu rada brodogradilišta i Arsenala. Pula iz onog "mrtvog" grada postaje internacionalni grad kamo su se slijevali radnici i činovnici iz čitave Monarhije i šire. Kao primjer, početkom dvadesetog stoljeća u Puli (i u Trstu) boravi književnik, novinar, nastavnik Jams Joyce (Dublin 1882 - Zuerich 1941) koji je podučavao austrijske časnike u engleskom jeziku. Naime, interesantno je da je austrijska mornarica prestavljala ne samo značajnu obrambenu pomorsku silu, nego je ona bila i istraživački potencijal na svijetkoj razini, pa su njeni časnici trebali biti na uzornom edukacijskom stupnju.

Iz Pule (zapravo iz Fažanskog kanala) isplovila je na obranu Dalmacije - istočnog Jadrana, 19. srpnja 1966. godine austrijska ratna flota pod zapovijedništvom admirala Wilhema Tegetthoffa i sutradan se žestoko sukobila kod Visa s talijanskom flotom kojoj je zadala veoma teški i definitivni poraz.

Godine 1857. iz Pule je krenula na put "oko svijeta" u trajanju 28 mjeseci glasovita fregata "Novara" i odjedrila je 51.686 pomorskih milja, a 1874, 1875. i 1876. isplovila je isto tako iz Pule i korveta "Erzerzog Friedrich" u znastvenu misiju.

Iz Pule je, također, krenula 1874. godine i znamenita znanstvena ekspedicija na brodu "Admiral Tegetthoff" od 220 tona istisnine, s projektom istraživanja sjevernog prolaza između azijskog kopna i sjevernog pola i otkrila je na 82° sjeverne širine Zemlje kopno (otočje) koje je prozvano Zemljom Franje Josipa, a to ime ono nosi i danas.

O tom izvanrednom pothvatu, potrebno je zaista reći još nekoliko riječi. Ekspedicija je, naime, naišla na sjeveru na teške meteorološke prilike vječnog snijega i leda koje su okovale njihov brod, a članovi su te ekspedicije morali napustiti brod, pa su lutali 96 dana ledenim bespućima sa saonicama na pseću spregu u pravcu juga. Konačno, na području Nove Zemlje hrabre, ali promrzle i gladne istraživače spasila je jedna ruska ekspedicija i vratila ih preko Norveške u životnu sigurnost. Zbog toga, poslije 40 godina (1914) postavljena je brončana spomen ploča na unutarnji zid crkve "Gospe od Mora" u Puli, u povodu obljetnice sretnog povratka ekspedicije s broda "Admiral Tegetthoff".

Tabla I. prikazuje članove ekspedicije i njihove funkcije u prijevodu na hrvatskom jeziku, ali ne i prijevod njihovih imena

MORNARIČKA BOLNICA U PULI

Izgradnjom brodogradilišta, Arsenala, ratne luke te povećanjem flote, mornara i vojnika trebalo je sagraditi i bolnicu odnosno pružiti preventivnu i kurativnu zdravstvenu skrb, koja bi se osigurala zdravlje velikog broja ljudi. Tu su spadale sanitetske potrebe za liječenje mornara i kopnenih jedinica, vojnih ustanova - potom također regruta, polaznika mornaričke mašinske škole (Marine Maschinenschule), ali i drugih vojnih institucija, budući je Vojna bolnica u Vodnjanu već tad služila samo kao lazaret i nije se nikako mogla više ubrojiti u suvremenu bolnicu. Pula je stoga trebala dobiti, i dobila je, suvremenu c. i k. Mornaričku bolnicu - K.u.k. Marinenspital in Pola - već 1861. godine, koja je mogla zaista predstavljati modernu zdrastvenu ustanovu u to doba i koja je bila nedvojbeno, u ondašnjim prilikama, prijeko potrebna.

U Mornaričkoj je bolnici bilo predviđeno oko 500 formacijskih kreveta koji bi bili dostatni za medicinsko zbrivanje vojske od 5000 do 10.000 ljudi. Tehnički kapetan Viktor Damaševski izradio je projekt za bolnicu, nadzirao građevinski radove ne samo bolnice nego i drugih objekata, arsenala, vojarna i ostalih vojno-građevinskih zdanja koji su se gradili u Puli. U to vrijeme pobol vojaka i mornara u garnizonima, iz godine u godinu, zbog nastupa epidemijskih bolesti, bio je visok pa i do 50% ljudi u uniformama. Malarija je bila ona (ali ne samo ona) epidemijska bolest koja je uzrokovala veliki pobol među vojnicima, osobito u godinama od 1863. do 1866, kad je od te pošasti bolovalo od 300 do 4000 vojnika i mornara, pa se broj kreveta u bolnici morao povećati na 730 postelja.

Među značajnim liječnicima austrijske mornarice nalazimo i našeg zemljaka dr. Mihovila Nazora (1819-1892), Dalmatinaca s Brača, u svojstvu mornaričkog liječnika, koji je vršio dužnost glavnog liječnika u Lučkom u Puli. U Puli dr. M. Nazor djeluje od svibnja mjeseca 1862. godine u svojstvu glavnog liječnika u lučkom Admiralatu i kao odgovorni liječnik pulske Mornaričke bolnice. Devetnaestog listopada 1866. godine dr. Mihovil Nazor je umirovljen u 47. godini njegova života, ali razlozi toga preranoga umirovljenja nisu poznati.

* * *